Proteini i bolesti bubrega

Uvod

Otprilike 90% otpadnih produkta iz metabolizma proteina izlučuje se putem bubrega, a veći unos proteina može dovesti do glomerularne hiperfiltracije i oštetiti bubrege. Kao rezultat toga, prehrambene smjernice za prevenciju terminalne bolesti bubrega kod osoba s kroničnom bubrežnom insuficijencijom preporučuju ograničeni unos proteina. Međutim, nije jasno može li visokoproteinska prehrana pridonijeti bubrežnim bolestima kod zdravih populacija ili izvor proteina (biljni naspram životinjskog) utječe na odnos između unosa proteina i zdravlja bubrega. Svrha ove studije* bila je sakupiti postojeća istraživanja o unosu proteina i bubrežnim bolestima te utvrditi postoji li odnos između ukupnog unosa proteina, životinjskih ili biljnih proteina i bolesti bubrega.

S obzirom na nedosljednosti u dosadašnjim dokazima, istraživači nisu bili sigurni hoće li otkriti odnos između unosa proteina i bubrežnih bolesti. Primijetili su da su prethodna istraživanja sugerirala da biljni proteini imaju zaštitni učinak.

(* Association between dietary protein intake and risk of chronic kidney disease: a systematic review and meta-analysis.Cheng et al,(2024))

Što su ispitivali i kako?

Istraživači su identificirali 6.191 potencijalnih studija i uključili rezultate iz šest prospektivnih kohortnih studija u ovu meta-analizu, uključujući četiri kohorte iz Azije, jednu iz Ujedinjenog Kraljevstva i jednu iz Sjedinjenih Američkih Država. Ukupno je bilo 148.151 sudionik koji su praćeni između 6 i 23 godine, a 8.746 ih je razvilo kroničnu bubrežnu bolest (KBB) tijekom praćenja.

Ovo je bila meta-analiza koja je obuhvatila rezultate prethodnih istraživanja u skladu s PRISMA smjernicama. Istraživači su preuzeli odgovarajuće studije iz PubMed-a, Web of Science-a i Embase-a slijedeći pojmove za pretragu “Protein” i “Kronična bubrežna bolest” ili “KBB”. Studije su uključene ako su: (1) istraživale odnos između unosa proteina kroz prehranu i incidencije KBB, (2) bile prospektivne ili studije slučaja i kontrole, (3) izvještavale o pokazateljima ishoda kao što su omjeri opasnosti (HR), omjeri izgleda (OR), omjeri rizika (RR) i 95% intervali pouzdanosti (CI) ili su pružile dovoljno podataka za njihov izračun, (4) prilagodile podatke prema dobi. Studije su isključene iz meta-analize ako su: (1) istraživale odnos između unosa dijetalnih proteina i progresije KBB, a ne incidencije KBB, (2) bile retrospektivne, (3) nisu izvještavale o pokazateljima ishoda, (4) nisu prilagodile dob.

Rizik od pristranosti procijenjen je pomoću Newcastle-Ottawa ljestvice (NOS) i kategoriziran kao nizak, srednji ili visok, neovisno od strane dva istraživača, a konsenzus je postignut kada je došlo do neslaganja s trećim recenzentom. Meta-analiza je provedena prema smjernicama iz Cochrane priručnika za sustavne preglede intervencija, a za analizu su odabrane procjene rizika prilagođene u najvećoj mogućoj mjeri. Heterogenost je procijenjena pomoću Q i I2 statistike. Također, provedena je analiza osjetljivosti, gdje su istraživači sustavno isključivali pojedinačne studije kako bi provjerili ima li neka određena studija veliki utjecaj na rezultate analize.

Mjerenja

• Incidencija kronične bubrežne bolesti – Incidencija kronične bubrežne bolesti procijenjena je pomoću procijenjene brzine glomerularne filtracije (eGFR). Omjeri opasnosti (HR) i omjeri izgleda (OR) smatrani su omjerima rizika (RR). RR je mjera koliko je rizik u odnosu na osnovnu vrijednost. Na primjer, RR od 1 znači da nema povećanja rizika. RR od 1,1 znači 10% povećanja rizika, a RR od 0,9 znači 10% smanjenja rizika.
• Unos proteina – Unos proteina procijenjen je putem upitnika o učestalosti konzumacije hrane u četiri studije, 24-satnog podsjećanja u jednoj studiji te kratkog tipa samoupravljenog upitnika o povijesti prehrane (BDHQ) u još jednoj studiji. Sudionici su kategorizirani prema unosu proteina, a oni s najvišom razinom unosa proteina uspoređeni su s onima s najnižom razinom unosa u svakoj studiji kako bi se utvrdili OR-ovi.
• Analiza podskupina – Analize podskupina provedene su stratificiranjem prema geografskoj regiji (azijska i zapadna), veličini uzorka (<7.000 i ≥7.000), dobi (prosjek ili medijan: <55 i ≥55), godinama praćenja (<10 i ≥10), prema procjeni unosa proteina putem upitnika o učestalosti konzumacije hrane (FFQ) te prema prilagodbi za rasu, unos ugljikohidrata, lipoprotein male gustoće (LDL), trigliceride (TG), sistolički krvni tlak (SBP), razinu šećera u krvi natašte (FBS).
• Zbunjujuće varijable (confounding variables) – Zbunjujuće varijable uključujući dob, spol, BMI, razinu obrazovanja i prihod procijenjene su putem samoprijavljenih upitnika.

Što su ispitivači pronašli?

Ukupan unos proteina i bolest bubrega – Istraživači su otkrili značajnu obrnuto proporcionalnu vezu između ukupnog unosa proteina i incidencije KBB, pri čemu su oni koji su konzumirali više proteina iz bilo kojeg izvora imali manji rizik od razvoja KBB. Oni koji su prijavili visok unos proteina imali su 18% manji rizik (RR = 0,82, 95% CI = 0,71–0,94) od razvoja KBB nego oni koji su prijavili nizak unos proteina.

Unos životinjskih proteina i bolest bubrega – Istraživači su također otkrili značajnu obrnuto proporcionalnu vezu između unosa životinjskih proteina i incidencije KBB, što sugerira da veći unos proteina iz životinjskih izvora također štiti od KBB. Oni koji su prijavili visok unos životinjskih proteina imali su 14% manji rizik (RR = 0,86, 95% CI = 0,76–0,97) od razvoja KBB u usporedbi s onima koji su prijavili nizak unos, a 16% manji rizik (RR = 0,84, 95% CI = 0,74–0,94) kada su se uzimali u obzir samo proteini iz morskih plodova.

Unos biljnih proteina i bolest bubrega – Također je utvrđena značajna obrnuto proporcionalna veza između unosa biljnih proteina i incidencije KBB. Oni koji su prijavili visok unos biljnih proteina imali su 23% manji rizik (RR = 0,77, 95% CI = 0,61–0,97) od razvoja KBB u usporedbi s onima koji su prijavili nizak unos biljnih proteina. Analiza doza-odgovor pokazala je da je unos od 15g, 30g i 45g biljnih proteina bio povezan s 28%, 43% i 45% manjim rizikom od razvoja KBB.

Analiza podskupina – Analiza podskupina provedena je za unos biljnih proteina zbog visoke heterogenosti, a rezultati su pokazali da su korelacije između unosa biljnih proteina i incidencije KBB bile statistički značajne u studijama koje su dolazile iz zapadnih zemalja (RR = 0,80, 95% CI = 0,72–0,89), imale uzorak veličine ≥7.000 (RR = 0,79, 95% CI = 0,72–0,87), trajanje praćenja ≥10 godina (RR = 0,75, 95% CI = 0,65–0,87), prilagodile podatke za rasu (RR = 0,80, 95% CI = 0,72–0,89), prilagodile unos ugljikohidrata (RR = 0,80, 95% CI = 0,72–0,89), prilagodile LDL kolesterol (RR = 0,79, 95% CI = 0,72–0,87) i prilagodile trigliceride (RR = 0,80, 95% CI = 0,72–0,89).

Analiza osjetljivosti – Analiza osjetljivosti pokazala je da su rezultati bili stabilni za ukupne i životinjske proteine. Za biljne proteine, incidencija KBB-a postala je statistički neznačajna uklanjanjem tri studije s najvećom težinom, što ukazuje na važnost svake od tih studija za stabilnost rezultata.

Što ovi rezultati znače?

Rezultati ovog rada sugeriraju da, suprotno popularnom vjerovanju, veći ukupni unos proteina štiti od razvoja kronične bubrežne bolesti i da su ove zaštitne koristi prisutne i kod unosa biljnih i životinjskih proteina. Ova otkrića doprinose postojećem istraživanju u ovom području, koje je pokazalo miješane rezultate. Sveukupno, postoji trend prema zaštitnim učincima većeg unosa proteina, posebno iz biljnih izvora.

Ova studija imala je prednost u odnosu na prethodne studije jer je obuhvatila rezultate postojećih istraživanja i imala je veći uzorak od bilo koje prošle studije. Trenutna studija također je razdvojila biljne i životinjske proteine i analizirala ih odvojeno. Ovo je važna razlika, s obzirom na razliku u ishodima koji su pokazani s tim izvorima proteina.

Međutim, ograničenje ove studije je što nisu dodatno kategorizirali unos životinjskih proteina. Postoje neki dokazi da veći unosi crvenog i prerađenog mesa mogu pridonijeti razvoju KBB-a, ali ne i ukupni unos životinjskih proteina.

Još jedno ograničenje nalaza je to što se studije oslanjaju na samoprocenjeni unos proteina, većinom iz upitnika o učestalosti konzumacije hrane, koji mogu biti skloni netočnostima. Preciznije metode prehrambenog podsjećanja mogle bi pomoći u jačanju povjerenja u ove nalaze.

Još jedno ograničenje ove istraživanje je to što su sve uključene studije promatračke. Ne možemo uspostaviti uzročno-posljedičnu vezu s promatračkim istraživanjima i potrebni su nam dugoročni randomizirani kontrolirani pokusi s sudionicima koji su dodijeljeni za praćenje prehrane s većim i manjim unosom proteina kako bismo uspostavili uzročnu vezu.

Konačno ograničenje je što je većina istraživanja (4/6 studija) provedena na azijskim populacijama. Prehrambeni obrasci među azijskim skupinama razlikuju se od zapadnih populacija i ovi nalazi možda se ne mogu generalizirati na zapadne populacije koje konzumiraju više crvenog mesa, natrija i prerađene hrane te manje proteina iz biljnih izvora.

Take home message!

Visokoproteinska prehrana pomaže u poboljšanju tjelesne kompozicije i može pružiti veću sitost u usporedbi s prehranom s nižim unosom proteina. Međutim, proteini mogu povećati glomerularnu filtraciju u bubrezima i postavljena je hipoteza da ovaj učinak visokoproteinskih dijeta može potaknuti razvoj kronične bubrežne bolesti.

Nalazi ove studije sugeriraju da su visokoproteinske dijete sigurne za zdravlje bubrega i čak mogu biti zaštitne. Ovo je osobito točno za biljne proteine, ali i za ukupne i životinjske proteine. Ovaj rad doprinosi rastućem skupu dokaza koji sugerira da nije potrebno brinuti se o oštećenju bubrega prilikom usvajanja visokoproteinske prehrane. Veći unos proteina može zapravo biti zaštitan, posebno kada dio tih proteina dolazi iz biljnih izvora.